Kada okolina ne razumije: stigma, predrasude i osjećaj izolacije
Kada okolina ne razumije: stigma, predrasude i osjećaj izolacije
Epilepsija se u javnosti često svodi na povremeni konvulzivni napadaj nakon kojega se osoba potpuno oporavi. Rijetke i kompleksne epilepsije mogu uključivati mnogo više: različite vrste napadaja, dugotrajne oporavke, neurorazvojne poremećaje, probleme spavanja, promjene u ponašanju, teškoće komunikacije, senzornu osjetljivost i nuspojave terapije.
Kada teškoće nisu izvana vidljive, obitelj ih često mora ponovno objašnjavati i dokazivati.
Kada se zdravstvene i razvojne teškoće tumače kao neposluh
Promjene u ponašanju mogu biti povezane s boli, umorom, strahom, senzornim preopterećenjem, teškoćama razumijevanja, nemogućnošću komunikacije, napadajima ili nuspojavama lijekova.
Istodobno je važno ne svesti svako ponašanje isključivo na dijagnozu. Djeci i odraslim osobama s teškoćama također trebaju jasne, dosljedne i razumljive granice, prilagođene njihovim sposobnostima razumijevanja.
Korisno je pokušati razlikovati:
- ponašanje koje proizlazi iz boli, preopterećenja ili zdravstvenog stanja,
- ponašanje koje je način komunikacije potrebe,
- ponašanje koje se ponavlja jer je prethodno dovelo do željenog ishoda,
- situaciju u kojoj osoba ne razumije što se od nje očekuje,
- situaciju u kojoj je potrebno mirno i dosljedno postaviti granicu.
Roditelj koji pokušava razumjeti uzrok ponašanja ne znači da djetetu sve dopušta. Razumijevanje uzroka omogućuje primjereniju reakciju.
Komentari okoline o „nedostatku odgoja“ mogu biti posebno bolni jer zanemaruju složenost situacije i roditeljski trud. Roditelj nije dužan svakoj osobi detaljno objašnjavati dijagnozu niti opravdavati svaku svoju odluku.
Nevidljivost teškoća
Osoba može izgledati fizički zdravo u razdoblju bez napadaja. To ne znači da nema ozbiljne zdravstvene, razvojne ili funkcionalne teškoće.
Obitelj ponekad mora dokazivati potrebu za prilagodbama, podrškom ili nadzorom pred školama, ustanovama, službama i širom okolinom. Takvo stalno dokazivanje dodatno iscrpljuje.
Kada odgovorne službe ne prepoznaju nevidljive teškoće, problem nije samo u nedovoljnoj informiranosti pojedinca. Ustanove imaju obvezu educirati svoje djelatnike, osigurati razumne prilagodbe i postupati na temelju stručne dokumentacije i individualnih potreba.
Kako nastaje izolacija?
Izolacija se često razvija postupno. Obitelj nekoliko puta odustane od događaja zbog napadaja, umora, neprilagođenog prostora ili nedostatka osobe koja može pomoći. Nakon određenog vremena pozivi postanu rjeđi.
Ponekad se prijatelji i rodbina povuku jer se boje zdravstvenih situacija ili ne znaju kako pomoći. Obitelj tako može ostati sama upravo onda kada joj je podrška najpotrebnija.
Važno je razlikovati potrebu obitelji za mirom od izolacije zbog gubitka odnosa obilježenih pouzdanjem i razumijevanjem.
Korisno je razmisliti:
- Postoji li osoba s kojom mogu biti bez stalnog objašnjavanja?
- Postoji li aktivnost kojoj se možemo priključiti uz potrebne prilagodbe?
- Jesmo li se povukli jer nam to trenutačno odgovara ili zato što smo se umorili od nerazumijevanja?
- Postoji li netko kome možemo konkretno objasniti kako nas može uključiti?
Unutarnja sumnja u vlastito iskustvo
Nakon ponavljanog umanjivanja teškoća roditelj može početi sumnjati u vlastitu procjenu. Može se pitati pretjeruje li, je li previše zaštitnički nastrojen ili ima li pravo tražiti prilagodbu.
Korisno je vratiti se konkretnim činjenicama:
- Koje potrebe osoba stvarno ima?
- Koje rizike navodi medicinska dokumentacija?
- Koje su se situacije već dogodile?
- Koja prilagodba povećava sigurnost, sudjelovanje ili dostojanstvo osobe?
Traženje razumne prilagodbe nije traženje povlastice. Cilj prilagodbe nije izdvojiti osobu, nego joj omogućiti sigurnije i ravnopravnije sudjelovanje.
Objašnjavanje i postavljanje granica
Neki ljudi ne razumiju bolest, ali su spremni učiti. U takvim situacijama kratko i jasno objašnjenje može biti dovoljno.
Primjerice:
„Ovo ponašanje nije samo pitanje odgoja. Povezano je sa zdravstvenim i razvojnim teškoćama, a granice postavljamo na način koji osoba može razumjeti.“
„Odluku smo donijeli na temelju stručnih preporuka i iskustva s njegovim/njezinim zdravstvenim stanjem.“
„Razumijem da imate mišljenje, ali sada nam je potrebna podrška, a ne procjenjivanje.“
„Ne mogu i ne želim dalje razgovarati o privatnim zdravstvenim podacima.“
Granica nije nepristojnost. Ona štiti energiju obitelji i dostojanstvo osobe s epilepsijom.