Vrste Epileptičkih Napadaja
Idi na:
Što su epileptički napadaji?
Epileptički napadaj nastaje kada u mozgu dođe do iznenadne, kratkotrajne promjene električne aktivnosti živčanih stanica.
Mozak inače stalno šalje i prima poruke. Te poruke omogućuju kretanje, govor, mišljenje, pamćenje, osjećaje, osjete i svijest. Tijekom epileptičkog napadaja dio živčanih stanica počinje slati signale pretjerano, nekontrolirano ili neusklađeno. Zbog toga se privremeno može promijeniti ponašanje, svijest, pokret, govor, disanje, osjet ili raspoloženje.
Epileptički napadaji mogu izgledati vrlo različito. Napadaj ne mora uvijek značiti pad, gubitak svijesti i trzanje cijelog tijela.
Kod neke osobe napadaj može izgledati kao kratko zagledavanje, neobičan osjećaj, trzaj jedne ruke ili naglo klonuće glave. Kod druge osobe može doći do ukočenosti, pada i ritmičnih trzaja cijelog tijela.
Izgled napadaja ovisi o tome gdje u mozgu napadaj počinje, koliko se brzo širi i koji su dijelovi mozga uključeni.
Roditelji i skrbnici ne moraju znati sve stručne nazive napadaja. Puno je važnije dobro opisati što su vidjeli.
Opis roditelja, zajedno s pregledom i pretragama poput EEG-a, pomaže neurologu da prepozna o kojoj se vrsti napadaja radi te po potrebi prilagodi liječenje.
Korisno je promatrati:
- kako je događaj počeo,
- što se prvo promijenilo,
- koliko je trajao,
- je li osoba reagirala na okolinu,
- je li se promijenio ritam disanja, pogled, boja kože i pokret,
- kako se osoba ponašala nakon napadaja.
Ako je moguće i sigurno, kratka videosnimka napadaja može liječniku biti vrlo korisna. Ipak, sigurnost osobe uvijek je važnija od snimanja.
Zašto se napadaji događaju?
Epileptički napadaji ne nastaju uvijek iz istog razloga. Kod osoba s epilepsijom postoji trajna sklonost nastanku napadaja, a uzroci mogu biti genske, razvojne ili strukturne promjene mozga, ranija oštećenja, metabolički ili imunološki poremećaji, dok se ponekad uzrok ne može jasno utvrditi.
Napadaj se može pojaviti i zbog akutnog poremećaja u organizmu, primjerice vrlo niske razine šećera u krvi, poremećaja elektrolita, visoke temperature, trovanja, dehidracije ili manjka kisika, što ne znači nužno da osoba ima epilepsiju.
Kod osoba koje već imaju epilepsiju određeni čimbenici, poput nedostatka sna, preskakanja terapije, stresa, infekcije, hormonalnih promjena ili bljeskajućih svjetala kod fotoosjetljivih osoba, mogu povećati vjerojatnost pojave napadaja.
Kako se danas dijele epileptički napadaji?
Prema klasifikaciji Međunarodne lige protiv epilepsije (ILAE, eng. International League Against Epilepsy) iz 2025. godine epileptički napadaji dijele se u četiri glavne skupine:
- žarišni napadaji,
- generalizirani napadaji,
- napadaji za koje nije poznato jesu li žarišni ili generalizirani,
- neklasificirani napadaji.
Kod jedne osobe može se tijekom života pojaviti više različitih vrsta napadaja. To je osobito često kod oboljelih od razvojnih i epileptičkih encefalopatija.
Žarišni napadaji
Žarišni napadaj nastaje u moždanoj mreži ograničenoj na jednu moždanu hemisferu. Ranije su se često nazivali fokalni ili parcijalni napadaji.
Izgled žarišnog napadaja ovisi o tome u kojem dijelu mozga napadaj počinje. Ako počinje u području odgovornom za pokret, mogu se javiti trzaji ruke, noge, polovice lica ili jedne strane tijela. Ako zahvaća područje povezano s osjetima, osoba može osjećati trnce, toplinu, neobične mirise, zvukove ili promjene vida. Ako je uključeno područje povezano s emocijama, pamćenjem ili ponašanjem, mogu se javiti iznenadan strah, neugoda, osjećaj već viđenog, zbunjenost ili neobično ponašanje.
Generalizirani napadaji
Kod generaliziranih napadaja epileptička aktivnost vrlo brzo uključuje moždane mreže na obje strane mozga. Zbog toga je svijest najčešće odmah poremećena, iako se to ne mora uvijek jasno vidjeti izvana.
Generalizirani napadaji mogu izgledati vrlo različito. Neki traju samo nekoliko sekundi i izgledaju kao kratka odsutnost ili prekid aktivnosti. Drugi uključuju trzaje, ukočenost, nagli gubitak mišićnog tonusa, pad ili tonično-klonični napadaj s ukočenošću i ritmičnim trzajima cijelog tijela. Uz to, generalizirani napadaji ne moraju uvijek izgledati potpuno simetrično.
Mioklonični, tonični, klonični i atonični pokreti te epileptički spazmi mogu se pojaviti i kao dio žarišnog napadaja. Zbog toga se vrsta napadaja ne određuje samo prema jednom pokretu, nego prema cijelom tijeku napadaja, EEG-u i drugim dostupnim podacima.
Kada nije poznato je li napadaj žarišni ili generalizirani?
Ponekad je jasno da je osoba imala epileptički napadaj, ali nema dovoljno informacija da bi
se sa sigurnošću utvrdilo pripada li žarišnoj ili generaliziranoj skupini.
To se može dogoditi ako:
- nitko nije vidio početak napadaja,
- napadaj se dogodio tijekom spavanja,
- opis nije dovoljno detaljan,
- napadaj se razvio vrlo brzo,
- EEG nalaz ne daje jasne odgovore,
- videosnimka ne prikazuje početak napadaja.
To ne znači da liječnik sumnja da se napadaj dogodio. Znači samo da ga u tom trenutku nije moguće preciznije razvrstati.
Ako izgleda kao tonično-klonični napadaj, ali nije poznato je li žarišni ili generalizirani, može se opisati kao bilateralni tonično-klonični napadaj za koji nije poznato je li žarišni ili generalizirani.
Neklasificirani napadaji
Ponekad nema dovoljno podataka ni za pouzdano svrstavanje u jednu od prethodnih skupina. Tada se koristi naziv neklasificirani napadaj.
Za roditelje je važno znati da “neklasificirani napadaj” najčešće nije konačna dijagnoza. Kada se prikupe dodatne informacije, videosnimka ili EEG, napadaj se često može preciznije klasificirati.
Što je roditelju najvažnije primijetiti?
Ne morate tijekom napadaja pokušavati odrediti njegov stručni naziv.
Liječniku je mnogo korisnije znati što se dogodilo prvo, je li osoba reagirala na poziv ili dodir, koji je dio tijela bio zahvaćen, kako su izgledali oči, disanje i boja kože, koliko je napadaj trajao te kako se osoba ponašala nakon njega.
Ako je sigurno, kratka videosnimka napadaja može biti vrlo korisna liječniku.
Sigurnost osobe uvijek ima prednost pred snimanjem.
U dnevnik napadaja korisno je zapisati:
- što se prvo promijenilo,
- koji dio tijela je bio zahvaćen,
- je li osoba reagirala na poziv ili dodir,
- kako je izgledao napadaj,
- koliko je napadaj trajao,
- kako se osoba ponašala nakon napadaja.
Kada napadaj postaje hitno stanje?
Većina epileptičkih napadaja završava sama, najčešće unutar nekoliko sekundi do nekoliko minuta. Ipak, postoje situacije u kojima napadaj traje predugo, ponavlja se u kratkom vremenu ili se osoba između napadaja ne oporavlja. To su situacije u kojima je potrebno brzo reagirati.
Za roditelje i skrbnike posebno je važno prepoznati:
- epileptički status,
- serije napadaja (klastere),
- neuobičajeno dug ili nepotpun oporavak nakon napadaja.
Vođenje dnevnika napadaja
Dnevnik napadaja jedan je od najkorisnijih načina na koji obitelj može pomoći liječniku u praćenju epilepsije.
Ne morate poznavati stručne nazive napadaja niti ih sami klasificirati. Najvažnije je opisati ono što ste stvarno vidjeli i kojim se redoslijedom dogodilo.
Što liječnik ima više pouzdanih informacija, lakše može procijeniti o kakvom se napadaju radi, mijenja li se obrazac napadaja i treba li prilagoditi liječenje.
U dnevnik je korisno zapisivati:
Kada se napadaj dogodio?
Zapišite datum i približno vrijeme (doba dana ili noći).
Koliko je napadaj trajao?
Ako je moguće, pogledajte na sat i zabilježite trajanje u sekundama ili minutama.
Što se prvo dogodilo?
Ako je poznato, zapišite što se prvo promijenilo, primjerice promjena pogleda, pokret jedne ruke, prestanak reagiranja, ukočenost, neobičan zvuk ili promjena disanja.
Kako je napadaj izgledao?
Opišite kako je napadaj izgledao, npr. jesu li se javili trzaji, ukočenost, klonuće, promjena pogleda, boje kože, disanja ili ponašanja?
Je li osoba reagirala?
Zapišite je li osoba reagirala na ime, pogled, dodir ili jednostavnu uputu?
Je li bila zahvaćena jedna ili obje strane tijela?
Zabilježite koja je strana tijeka bila zahvaćena. Obratite pozornost na lice, oči, glavu, ruke i noge.
Što se događalo prije napadaja?
Korisno je zapisati što se događalo prije početka napadaja, primjerice je li osoba spavala, upravo se probudila, imala temperaturu ili infekciju, bila umorna ili je postojao neki drugi poznati provokacijski čimbenik?
Kako je izgledao oporavak?
Zabilježite je li osoba bila pospana, zbunjena, razdražljiva ili neuobičajeno slaba i koliko je vremena trebalo da se vrati u svoje uobičajeno stanje nakon završetka napadaja.
Je li primijenjen lijek za hitno zaustavljanje napadaja?
Zapišite kada je lijek primijenjen i što se nakon toga dogodilo.
Ako je moguće i sigurno, korisno je snimiti napadaj. Kratki videozapis liječniku često može dati vrlo važne informacije, osobito ako snimka prikazuje sam početak napadaja.
Ako osobu treba zaštititi od ozljede, postaviti u siguran položaj ili primijeniti propisani lijek za hitno zaustavljanje napadaja, to uvijek ima prednost pred snimanjem.
Zaključak
Ne morate tijekom napadaja pokušavati odrediti njegov stručni naziv.
Važnije je: mjeriti trajanje, slijediti individualni plan, primijeniti propisani lijek kada je predviđeno, znati kada potražiti hitnu pomoć te zabilježiti što se dogodilo.
Kod kompleksnih epilepsija dobar plan za hitne situacije može roditeljima i skrbnicima dati jasne korake upravo onda kada ih je najteže donositi.
