Sigurnost, zaštita i postupanje tijekom epileptičkih napadaja

Idi na:

Zaštita, pomagala i prva pomoć kod epileptičkih napadaja

Epileptički napadaji često su iznenadni i nepredvidivi, zbog čega je sigurnost jedan od važnih dijelova svakodnevne skrbi. Cilj zaštitnih mjera nije ograničiti život oboljele osobe, nego smanjiti rizik od ozljeda, omogućiti bržu reakciju i povećati osjećaj sigurnosti za oboljelu osobu, roditelje, skrbnike i okolinu.

Mjere zaštite uvijek trebaju biti prilagođene vrsti napadaja, dobi, razini samostalnosti, okruženju i individualnim potrebama oboljele osobe. Ono što je korisno jednoj osobi, drugoj možda neće biti potrebno. Zato se izbor zaštitnih pomagala i plan postupanja uvijek dogovara s nadležnim liječnikom ili stručnim timom.

Zaštita tijekom napadaja

Kod osoba koje imaju atonične napadaje ili druge oblike napadaja koji uključuju nagle padove, često se preporučuje korištenje zaštitnih kaciga. One mogu ublažiti udarce i smanjiti rizik od ozljeda glave, osobito kod ponavljanih padova.

U slučaju duljih ili težih napadaja, pojedinim obiteljima može biti koristan pulsni oksimetar. To je uređaj koji se najčešće stavlja na prst i mjeri zasićenost krvi kisikom te broj otkucaja srca. Ako tijekom napadaja dođe do značajnog pada saturacije ili drugih zabrinjavajućih promjena, roditelj ili skrbnik može lakše prepoznati potrebu za primjenom dogovorenih mjera i, prema uputi liječnika, pravodobno reagirati.

Važno je naglasiti da pulsni oksimetar ne sprječava napadaj i ne zamjenjuje medicinsku procjenu. On može biti pomoćni alat u praćenju stanja, ali se koristi samo kao dio individualnog plana skrbi.

Alati i uređaji za praćenje napadaja

Razvoj tehnologije omogućio je dostupnost različitih uređaja i aplikacija koje mogu pomoći u praćenju, bilježenju ili prepoznavanju određenih vrsta napadaja.

Mogući alati uključuju:

  • uređaje za noćno praćenje otkucaja srca i pokreta, koji mogu upozoriti roditelje ili skrbnike na moguće napadaje tijekom spavanja,
  • pametne narukvice ili satove koji prate pokrete, puls ili obrasce koji mogu nalikovati napadaju te šalju obavijest roditelju ili skrbniku,
  • video nadzor, koji može pomoći u praćenju noćnih napadaja ili kasnijem opisu događaja liječniku,
  • aplikacije za vođenje dnevnika napadaja, u koje se mogu unositi vrijeme, trajanje, opis, okolnosti i mogući provokacijski čimbenici napadaja.

Nijedan uređaj nije univerzalan za sve osobe s epilepsijom. Njihova korisnost ovisi o vrsti napadaja i individualnim potrebama. Primjerice, zaštitna kaciga može biti vrlo važna kod osoba s čestim padovima, dok kod osoba koje imaju isključivo apsans-napadaje najčešće nije potrebna. Uređaji za praćenje pokreta i noćni alarmi mogu biti korisni kod generaliziranih tonično-kloničnih napadaja u snu, ali ne moraju prepoznati sve vrste žarišnih ili suptilnih napadaja.

Također je važno imati na umu da uređaji za praćenje mogu imati lažno pozitivne i lažno negativne alarme. Lažno pozitivan alarm znači da uređaj može upozoriti na mogući napadaj iako se on nije dogodio, primjerice zbog određenog pokreta, promjene položaja ili tehničkog očitanja. Lažno negativan alarm znači da uređaj ne prepozna napadaj koji se stvarno dogodio. Zbog toga se na tehnologiju ne treba oslanjati kao na jedinu mjeru sigurnosti.

O izboru uređaja i pomagala potrebno je savjetovati se s liječnikom, a očekivanja od tehnologije trebaju biti realna. Uređaji mogu biti korisna dodatna podrška u praćenju i sigurnosti, ali ne zamjenjuju individualni plan skrbi, edukaciju osoba koje brinu o oboljeloj osobi i dogovorene mjere postupanja u hitnim situacijama.

Smanjenje rizika i poznati provokacijski čimbenici

Važan dio sigurnosti je i prepoznavanje okolnosti koje kod pojedine osobe mogu povećati rizik od napadaja. Ne mogu se svi napadaji spriječiti, ali poznavanje provokacijskih čimbenika može pomoći u boljem planiranju svakodnevnih aktivnosti.

Mogući provokacijski čimbenici uključuju:

  • nedostatak sna ili poremećen ritam spavanja,
  • preskakanje ili neredovito uzimanje terapije,
  • infekcije i povišenu tjelesnu temperaturu,
  • stres, iscrpljenost i prekomjeran umor,
  • vrućinu, pregrijavanje i dehidraciju,
  • toplu kupku ili nagle promjene temperature,
  • bljeskajuća svjetla ili određene vizualne uzorke kod fotoosjetljive epilepsije,
  • alkohol i psihoaktivne tvari,
  • hormonalne promjene,
  • druge individualne čimbenike koje obitelj ili oboljela osoba prepoznaje kroz iskustvo.

Prepoznavanje mogućih provokacijskih čimbenika korisno je zapisivati u dnevnik napadaja, zajedno s opisom samog napadaja, trajanjem, oporavkom i okolnostima u kojima se dogodio.

Tjelesna sigurnost u svakodnevici

Svakodnevno okruženje može se prilagoditi tako da bude sigurnije, bez nepotrebnog ograničavanja oboljele osobe.

U domu se mogu zaštititi oštri rubovi, koristiti protuklizne podloge u kupaonici, ukloniti predmeti koji mogu povećati rizik od ozljeda te, prema potrebi, postaviti sigurnosne ograde ili dodatne mjere zaštite kod osoba koje imaju česte padove.

Kod kupanja i plivanja potreban je poseban oprez. Osoba s epilepsijom ne bi se trebala kupati ili plivati bez nadzora odrasle osobe ili osobe koja zna kako postupiti u slučaju napadaja.

Vožnja bicikla, romobila, rola ili slične aktivnosti mogu biti moguće kod nekih osoba, ali ovise o vrsti i učestalosti napadaja. Kod djece se preporučuje zaštitna kaciga, a kod osoba s čestim napadajima ili padovima aktivnosti treba planirati uz nadzor i procjenu sigurnosti.

Kod noćnih napadaja mogu biti korisne dodatne mjere sigurnosti tijekom spavanja, primjerice prilagođen položaj, sigurno okruženje kreveta, izbjegavanje velikih i mekanih jastuka te, prema potrebi, uređaji za noćno praćenje. O svim mjerama najbolje je razgovarati s liječnikom koji poznaje osobu i vrstu napadaja.

Lijekovi i plan za hitno zaustavljanje produljenih epileptičkih napadaja

Osobe s rijetkim i kompleksnim epilepsijama često imaju propisan lijek za hitno zaustavljanje epileptičkih napadaja, primjerice za produljeni napadaj ili seriju napadaja. Roditelji i skrbnici trebaju imati jasnu pisanu uputu liječnika o tome:

  • koji se lijek koristi,
  • u kojoj dozi,
  • kada se lijek primjenjuje,
  • nakon koliko vremena treba pozvati hitnu medicinsku pomoć,
  • što učiniti ako se napadaj nastavi.

Plan za postupanja treba biti dostupan kod kuće, u vrtiću, školi, dnevnom programu, ustanovi, kod asistenta ili druge osobe koja brine o oboljeloj osobi. Poželjno je da svi koji sudjeluju u skrbi znaju gdje se lijek nalazi i kako postupiti u hitnoj situaciji.

Upute za pružanje pomoći tijekom epileptičkog napadaja

  • 1. Ostanite smireni

    Napadaj može izgledati dramatično i zastrašujuće, ali u mnogim slučajevima prestaje sam nakon nekoliko minuta. Najvažnije je ostati pribran, zaštititi osobu od ozljeda i pratiti trajanje napadaja.

  • 2. Zaštitite osobu od ozljeda

    Ako osoba stoji ili sjedi i postoji rizik od pada, pokušajte je nježno usmjeriti prema sigurnijem položaju. Uklonite predmete u blizini, primjerice stolice, oštre rubove, igračke ili druge predmete o koje bi se osoba mogla ozlijediti. Ako je moguće, glavu zaštitite nečim mekanim, poput jakne, deke ili jastuka. Ako osoba nosi zaštitnu kacigu zbog učestalih padova, ne skidajte je tijekom napadaja.

  • 3. Položite osobu na bok

    Kada je to moguće i sigurno, okrenite osobu na bok. Taj položaj pomaže održati dišne putove prohodnima i smanjuje rizik od gušenja slinom ili povraćenim sadržajem. Ne pokušavajte nasilno otvarati usta. Ne gurajte prste, žlicu, tkaninu ili bilo kakve predmete među zube. To može ozlijediti i osobu koja ima napadaj i osobu koja pokušava pomoći.

  • 4. Mjerite trajanje napadaja

    Zabilježite vrijeme početka napadaja. Trajanje napadaja važna je informacija za liječnika i za odluku kada primijeniti lijek za hitno zaustavljanje epileptičkog napadaja ili pozvati hitnu medicinsku pomoć. Ako možete, obratite pažnju na: što je prethodilo napadaju, kako je napadaj izgledao, jesu li bili prisutni trzaji, ukočenost, promjena disanja ili boje kože, koliko je napadaj trajao i kako se osoba ponašala nakon napadaja. Ove informacije mogu biti vrlo korisne tijekom liječničke kontrole.

  • 5. Nakon napadaja omogućite oporavak

    Nakon napadaja osoba može biti iscrpljena, pospana, zbunjena, razdražljiva ili uplašena. Ostanite uz nju dok se ne oporavi i osigurajte mirno okruženje. Povratak u uobičajeno stanje može trajati nekoliko minuta, ali i dulje, ovisno o vrsti napadaja i općem stanju osobe.

  • 6. Kada zvati hitnu medicinsku pomoć?

    Hitnu medicinsku pomoć potrebno je pozvati ako: napadaj traje dulje od 5 minuta, osim ako liječnik nije dao drugačiju individualnu uputu, se napadaji ponavljaju jedan za drugim, a osoba se ne oporavlja između njih, osoba prvi put ima napadaj, osoba ima teškoće s disanjem ili je izrazito plava, je došlo do ozbiljne ozljede tijekom napadaja, se napadaj dogodio u vodi, se radi o trudnici, osobi sa šećernom bolešću ili drugom ozbiljnom kroničnom bolešću, napadaj izgleda drugačije, teže ili opasnije nego inače, ili roditelj, skrbnik ili osoba koja pruža pomoć procijeni da situacija nije sigurna.

  • 7. Primjena lijeka za hitno zaustavljanje epileptičkog napadaja

    Ako osoba ima propisan lijek za hitno zaustavljanje epileptičkog napadaja (npr. rektalni diazepam, bukalni midazolam), treba ga primijeniti točno prema uputi liječnika, najčešće ako napadaj traje dulje od određenog vremena ili ako se javljaju serije napadaja.

Važno je zapamtiti!

Ne gurajte ništa osobi u usta.

Ne pokušavajte zaustaviti pokrete.

Zaštitite osobu od ozljeda.

Kada je moguće, položite osobu na bok.

Mjerite trajanje napadaja.

Primijenite lijek za hitna stanja samo prema uputi liječnika.

Pozovite hitnu pomoć ako napadaj traje dulje od 5 minuta ili ako je situacija neuobičajena, teška ili opasna.

Zaštita ne znači izolacija

Sigurnost je važna, ali zaštita ne smije značiti isključivanje iz života. Djeca, mladi i odrasle osobe s rijetkim i kompleksnim epilepsijama trebaju imati mogućnost sudjelovanja u aktivnostima, druženjima, vrtiću, školi, obiteljskom životu i zajednici, uz razumne mjere sigurnosti i podrške.

Edukacija obitelji, vrtića, škole, asistenata, prijatelja i šire okoline smanjuje strah i nesigurnost. Kada osobe oko oboljele osobe znaju kako prepoznati napadaj i što učiniti, povećava se sigurnost, ali i mogućnost uključivanja.

Cilj sigurnosnih mjera nije život u strahu, nego stvaranje okruženja u kojem oboljela osoba može sudjelovati što slobodnije, dostojanstvenije i sigurnije.