Kretanje, razvoj i svakodnevna samostalnost

Rijetke i kompleksne epilepsije mogu utjecati na kretanje, ravnotežu, koordinaciju, snagu, izdržljivost, finu motoriku i svakodnevnu samostalnost. Neke osobe hodaju samostalno, neke trebaju povremenu podršku, a neke koriste pomagala, kolica ili pomoć druge osobe u svakodnevnim aktivnostima.

Razvoj i funkcionalnost ne ovise samo o napadajima. Na njih mogu utjecati pridružene razvojne teškoće, umor, lijekovi, ponašajne i komunikacijske teškoće, ortopedski problemi, prehrana, san i dostupnost rehabilitacije. Zbog toga je važno promatrati osobu cjelovito, a ne samo kroz broj napadaja.

Svakodnevna samostalnost može uključivati mnogo malih koraka: samostalnije hranjenje, oblačenje, pranje ruku, sudjelovanje u jednostavnim kućnim aktivnostima, izbor igračke ili aktivnosti, kretanje po prostoru, komunikaciju osnovnih potreba ili sudjelovanje u rutini dana. I mali pomaci mogu biti veliki uspjesi.

Poticanje samostalnosti ne znači ostaviti osobu bez podrške. Ono znači prepoznati što osoba može, gdje joj treba pomoć i kako joj omogućiti da sudjeluje koliko god je moguće. Cilj je razvijati funkcionalne vještine koje pridonose kvaliteti života, dostojanstvu i osjećaju uključenosti.

Prilagodbe doma i okoline mogu biti važne za sigurnost i samostalnost. To može uključivati uklanjanje prepreka, zaštitu od padova, prilagođenu opremu, odgovarajuću obuću, rukohvate, pomagala za kretanje, prilagođeni namještaj ili druga rješenja prema potrebama osobe.

U skrb se trebaju uključiti fizioterapeut, radni terapeut, edukacijski rehabilitator, ortoped, fizijatar i drugi stručnjaci po potrebi. Njihova uloga je pomoći u očuvanju funkcionalnosti, razvoju vještina, prevenciji komplikacija i pronalasku prilagodbi koje osobu čine sigurnijom i uključenijom u svakodnevni život.

Važno je postavljati realne ciljeve. Kod nekih osoba cilj može biti veća samostalnost, kod drugih očuvanje postojeće funkcije, smanjenje boli, sigurnije kretanje, lakše sjedenje, bolja komunikacija ili jednostavnije sudjelovanje u svakodnevnim aktivnostima.

Svaki napredak, koliko god malen izgledao izvana, za obitelj i oboljelu osobu može imati veliko značenje. Zato je važno prepoznati i podržati male korake prema većoj sigurnosti, funkcionalnosti i samostalnosti.