Međunarodni dan osoba s invaliditetom

Međunarodni dan osoba s invaliditetom: ravnopravnost nije povlastica

3. prosinca obilježavamo Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Ovaj dan nije samo prilika za izražavanje podrške. On je prije svega prilika da se zapitamo koliko je naše društvo doista dostupno, uključivo i pravedno prema osobama s invaliditetom, ne samo u zakonima i službenim dokumentima, nego u svakodnevnom životu.

Može li osoba dobiti zdravstvenu skrb koja joj je potrebna?

Može li dijete pohađati obrazovanje uz odgovarajuću podršku?

Može li odrasla osoba raditi, koristiti javni prijevoz, sudjelovati u kulturnom i društvenom životu, komunicirati na način koji joj odgovara i donositi odluke o vlastitom životu?

Može li obitelj dobiti potrebnu podršku bez višegodišnjeg dokazivanja potreba koje su već odavno poznate?

Upravo se u odgovorima na takva pitanja vidi stvarna razina uključenosti.

Invaliditet nije samo obilježje pojedinca.

Mnoge prepreke nastaju tek onda kada se osoba susretne s okruženjem koje nije prilagođeno njezinim potrebama, stepenicom bez rampe, informacijom koju ne može razumjeti, komunikacijom koja ne uzima u obzir njezin način izražavanja, nedostupnom uslugom ili sustavom koji očekuje da se osoba neprestano prilagođava njemu.

Zato inkluzija nije učiniti nešto posebno za osobe s invaliditetom.

Inkluzija znači stvarati društvo u kojem su različite potrebe ljudi predviđene od samog početka.

To znači pristupačne zgrade, ali i pristupačne informacije.

Znači osobnu asistenciju kada je potrebna.

Znači pravo na odgovarajuću zdravstvenu i rehabilitacijsku skrb.

Znači podršku komunikaciji.

Znači obrazovanje koje ne počiva samo na fizičkoj prisutnosti djeteta u učionici, nego na stvarnoj mogućnosti sudjelovanja i učenja.

Znači radno mjesto na kojem se procjenjuju sposobnosti, a ne dijagnoza.

I znači mogućnost sudjelovanja u odlukama koje izravno utječu na vlastiti život.

Za osobe koje žive s rijetkim, neurološkim i kompleksnim bolestima invaliditet može imati mnogo različitih oblika.

Neke osobe koriste invalidska kolica.

Druge hodaju, ali trebaju stalni nadzor zbog epileptičkih napadaja.

Neke ne koriste govor i komuniciraju pogledom, gestama, simbolima ili komunikacijskim uređajima.

Neke imaju intelektualne teškoće.

Neke trebaju podršku tijekom cijelog života.

A kod nekih se najveće teškoće uopće ne mogu primijetiti pri prvom susretu.

Zbog toga je važno prestati procjenjivati potrebe osobe samo prema onome što možemo vidjeti.

Nevidljiv invaliditet nije manje stvaran invaliditet.
Potreba za podrškom nije manja zato što nije očita drugima.

Jednako je važno promijeniti način na koji govorimo o osobama s invaliditetom.

One nisu samo korisnici usluga, primatelji pomoći ili osobe o kojima netko drugi treba odlučivati.

One su građani.

Djeca.

Učenici.

Studenti.

Radnici.

Roditelji.

Partneri.

Prijatelji.

Sportaši.

Umjetnici.

Aktivisti.

Pacijenti.

Stručnjaci.

Ljudi sa svojim mišljenjima, izborima, ambicijama i pravom da sudjeluju u društvu pod jednakim uvjetima.

Zato uključivanje osoba s invaliditetom ne smije završiti time da ih pozovemo za stol nakon što su sve važne odluke već donesene.

To znači uključiti osobe s invaliditetom i njihove predstavnike od početka, kada se pišu zakoni, osmišljavaju zdravstvene usluge, planira obrazovanje, uređuje javni prostor ili donose odluke koje određuju njihovu svakodnevicu.

Posebno moramo govoriti i o obiteljima.

Kada osoba zbog težine invaliditeta treba intenzivnu ili cjeloživotnu podršku, velik dio te odgovornosti često preuzima obitelj.

Roditelji postaju koordinatori zdravstvene skrbi, njegovatelji, vozači, terapeutski partneri, administratori i zagovaratelji prava vlastitog djeteta.

Takva briga ima emocionalnu, fizičku, društvenu i financijsku cijenu.

Zato podrška osobi s invaliditetom mora uključivati i sustav koji neće pretpostavljati da obitelj može neograničeno nadoknađivati sve ono što nedostaje u javnim uslugama.

Dostojanstven život ne smije ovisiti o tome koliko je obitelj sposobna sama organizirati, financirati ili izboriti potrebnu podršku.

Međunarodni dan osoba s invaliditetom zato nije dan sažaljenja.

To je dan ljudskih prava, jednakih mogućnosti i odgovornosti društva da ukloni prepreke koje samo stvara.

Napredak ćemo prepoznati onda kada osoba s invaliditetom više neće morati biti iznimno uporna samo kako bi ostvarila ono što drugima pripada bez posebne borbe.

Kada dijete neće morati dokazivati da pripada školi.

Kada osoba koja ne govori neće biti tretirana kao da nema mišljenje.

Kada pristupačnost neće biti naknadna prilagodba.

Kada zapošljavanje neće ovisiti o predrasudi poslodavca.

Kada će zdravstvena i socijalna podrška biti dostupne prema stvarnim potrebama.

I kada ćemo različitost ljudi početi smatrati uobičajenim dijelom društva, a ne iznimkom koju tek treba nekako uklopiti.

Osobe s invaliditetom ne trebaju naše sažaljenje.
Trebaju ravnopravnost, dostupnost, poštovanje i mogućnost izbora.

Na Međunarodni dan osoba s invaliditetom zato ne pitajmo samo što možemo učiniti za osobe s invaliditetom.

Pitajmo ih što zajedno trebamo promijeniti.

Jer uključivo društvo nije ono koje nekome dopušta da bude njegov dio.

Uključivo društvo je ono u kojem nitko nikada nije morao tražiti dopuštenje da mu pripada.