Poteškoće ponašanja
Udruga Dravet sindrom Hrvatska održala je 30. ožujka 2023. godine online edukativnu radionicu o poteškoćama ponašanja. Radionicu je vodila Suzana Blažević, edukacijska rehabilitatorica.
Radionica je bila usmjerena na bolje razumijevanje ponašanja djece sa zdravstvenim i razvojnim teškoćama, osobito u situacijama kada je komunikacija otežana ili kada dijete ne može jasno izraziti svoje potrebe, osjećaje, bol, frustraciju ili nelagodu.
Razumijevanje djeteta i njegovih potreba
Kako bismo bolje razumjeli što se događa s djetetom, važno je promatrati više razina njegova funkcioniranja. Nije dovoljno gledati samo kronološku dob, odnosno broj godina života. Potrebno je uzeti u obzir i razvojnu dob, emocionalnu zrelost, razinu komunikacije, zdravstveno stanje, mogućnosti učenja, senzorne potrebe i svakodnevno okruženje.
Kronološka dob govori koliko dijete ima godina, ali ne pokazuje nužno kako dijete funkcionira u svakodnevnom životu.
Razvojna dob pomaže procijeniti što dijete može razumjeti, napraviti i usvojiti. Kod djece s teškoćama u razvoju razvojna dob može biti niža od kronološke, zbog čega aktivnosti, očekivanja i način komunikacije trebaju biti prilagođeni stvarnim mogućnostima djeteta.
Posebno je važno razumjeti emocionalnu razvojnu fazu djeteta. Ona nam pomaže prepoznati što dijete treba, kako doživljava okolinu i na koji mu način možemo pristupiti. Svako dijete ima osnovne potrebe, poput potrebe za sigurnošću, hranom, toplinom, snom, zadovoljstvom i osjećajem kontrole. Kada te potrebe nisu prepoznate ili dijete nema način da ih izrazi, mogu se pojaviti teškoće ponašanja.
Komunikacija je temelj svega
Jedna od ključnih poruka radionice bila je da je komunikacija osnova razumijevanja ponašanja. Komunikacija počinje i prije razvoja govora. Prvo se razvija komunikacija, zatim jezik, a tek potom govor.
Kod djece koja ne govore ili imaju ograničenu verbalnu komunikaciju, ponašanje često postaje način izražavanja potrebe, boli, straha, frustracije ili nerazumijevanja. Ako dijete ne može reći što želi, što ga boli, čega se boji ili što mu smeta, ono to može pokazati ponašanjem.
Zbog toga je važno ne promatrati ponašanje samo kao problem, nego kao poruku. Potrebno je pokušati razumjeti što dijete svojim ponašanjem pokušava reći.
Dosljednost u pristupu
Kod poteškoća ponašanja posebno je važna dosljednost. Kada dijete ima ispad ili teško ponašanje, važno je da osobe koje brinu o njemu postupaju što usklađenije. Ako svaka osoba reagira drugačije, dijete može dobiti zbunjujuće poruke i ponašanje se može dodatno učvrstiti.
Dosljednost ne znači grubost niti kažnjavanje. Ona znači jasnoću, predvidljivost i smiren pristup. Dijete treba znati što može očekivati od odraslih i koje su granice u određenoj situaciji.
Važno je i da se odrasli međusobno ne nadjačavaju pred djetetom. Ako je jedna osoba započela intervenciju, dobro je da druge osobe ne mijenjaju pristup u istom trenutku, osim ako je sigurnost djeteta ugrožena.
Neverbalna komunikacija
Neverbalna komunikacija ima veliku važnost, osobito kod djece koja ne govore ili slabije razumiju govor. Izraz lica, ton glasa, pogled, držanje tijela, geste i način kretanja odrasle osobe mogu djetetu poslati jasnu poruku.
U trenucima pojačanog ponašanja dijete često ne može obraditi puno verbalnih uputa. Tada je važan smiren glas, jasna poruka, dosljedan izraz lica i što manje dodatnih podražaja. Ako odrasla osoba u isto vrijeme povisuje glas, pokazuje paniku ili se emocionalno “uključi” u ispad, situacija se može dodatno pogoršati.
Jedna od važnih poruka radionice bila je da roditelj ili skrbnik u trenutku djetetova ispada ne smije imati vlastiti ispad. Smirenost odrasle osobe pomaže djetetu da se postupno vrati u stanje veće regulacije.
Preusmjeravanje pažnje i učenje kroz iskustvo
Kod djece niže razvojne dobi važnu ulogu imaju motorika, kretanje, iskustveno učenje i rutina. Dijete uči kroz pokušaje, pogreške i ponavljajuće aktivnosti. Ako je dijete često hospitalizirano ili mu je zbog zdravstvenog stanja bilo uskraćeno puno iskustava, može imati manje prilika za učenje, što može dovesti do frustracije.
Kada dijete dobije priliku za sigurna i prilagođena iskustva, učenje može ići lakše. Ponavljajuće aktivnosti i rutine daju osjećaj sigurnosti, a istodobno omogućuju uvježbavanje novih vještina.
Kod djeteta koje je u stanju jake uzbuđenosti ili frustracije, često nije učinkovito puno govoriti ili objašnjavati. U trenutku kada dijete počne prekidati ponašanje i tražiti reakciju okoline, može se pokušati s preusmjeravanjem na drugu aktivnost, ali ne nužno na ono što je dijete prvotno zahtijevalo ponašanjem.
Slike, vizualna podrška i alternativna komunikacija
Kod djece koja imaju teškoće komunikacije mogu pomoći slike, vizualni rasporedi, komunikacijske kartice, socijalne priče ili drugi oblici alternativne i potpomognute komunikacije.
Jedan od pristupa koji se može koristiti je PECS (eng. Picture Exchange Communication System) tj. sustav komunikacije razmjenom slika. Slike mogu pomoći djetetu da izrazi želje, osjećaje, raspoloženje, stanje ili potrebu. Kod djece koja u trenutku uzbuđenja ne mogu slušati verbalne upute, vizualna podrška može biti dodatni način komunikacije.
Digitalna komunikacija također može biti korisna, ali nije uvijek prvi korak. Kod neke djece prije digitalnih alata treba pokušati s jednostavnijim oblicima vizualne komunikacije, slikama i jasnim svakodnevnim rutinama.
Kada ponašanje može biti povezano sa zdravstvenim stanjem?
Važno je naglasiti da svako dijete ima svoju priču. Kod djece s rijetkim i kompleksnim epilepsijama teškoće ponašanja mogu biti povezane i s organskim uzrocima, neurološkim stanjem, epileptičkom aktivnošću, bolom, umorom, nuspojavama lijekova ili drugim zdravstvenim čimbenicima.
Ako se unatoč dosljednom pristupu i terapijskom radu ne vidi pomak kroz određeno vrijeme, potrebno je ponovno procijeniti situaciju. Važno je provjeriti pristup terapeuta, jačinu i količinu podražaja, stabilnost okruženja i moguće zdravstvene uzroke.
Ponekad dijete tijekom ispada ponašanja ne pokazuje prkos, nego patnju, bol, nemoć ili loš subjektivni osjećaj. Zato je važno ne donositi prebrze zaključke, nego pokušati razumjeti širu sliku.
Poticanje samostalnosti bez prevelike pomoći
Roditelji i skrbnici često se pitaju koliko pomagati djetetu. Ako se djetetu stalno sve radi umjesto njega, može se razviti naučena bespomoćnost, odnosno dijete može izgubiti priliku da uvježba vještine koje bi mu mogle koristiti.
S druge strane, dijete ne smije ostati bez potrebne podrške. Važno je pronaći ravnotežu između pomoći i poticanja samostalnosti. Cilj je djetetu omogućiti da sudjeluje u aktivnostima koliko može, uz podršku koja je primjerena njegovim mogućnostima.
Sigurnost, rutina i samopoštovanje
Djeca najbolje uče kroz sigurne i ponavljajuće rutine. Aktivnosti koje se ponavljaju svaki dan pružaju osjećaj predvidljivosti i sigurnosti. Na toj se osnovi mogu graditi nove vještine, komunikacija, samopoštovanje i veća uključenost u svakodnevni život.
Socijalne priče, slike, video prikazi i uvježbavanje situacija kada je dijete smireno mogu pomoći u pripremi za nepredviđene situacije. Kada dijete unaprijed ima “alat” za neku situaciju, lakše se može nositi s promjenama i izazovima.
Ako u određenom području nije moguće postići značajan napredak, i dalje je važno osigurati da se dijete osjeća sigurno, ugodno i prihvaćeno na razini koju može razumjeti.
Zaključak radionice
Poteškoće ponašanja kod djece sa zdravstvenim i razvojnim teškoćama ne treba promatrati samo kao problem koji treba zaustaviti. One su često znak da dijete nešto pokušava izraziti, da je preopterećeno, da ne razumije situaciju, da ga nešto boli ili da nema drugi način komunikacije.
Razumijevanje djetetove razvojne dobi, emocionalnog stanja, komunikacijskih mogućnosti, zdravstvenog stanja i okruženja ključno je za odabir primjerenog pristupa.
Najvažnije poruke radionice bile su: promatrati ponašanje kao poruku, razvijati komunikaciju, biti dosljedan, koristiti vizualnu podršku, prilagoditi očekivanja razvojnoj dobi djeteta, poticati samostalnost i uvijek imati na umu da iza svakog ponašanja stoji dijete koje treba sigurnost, razumijevanje i podršku.
