U prošlosti su mnogi zagovarali liječenje epilepsije prehranom, a takvi su tretmani uključivali pretjeranu ili ograničenu konzumaciju hrane. Post (gladovanje) je prepoznat za liječenje mnogih bolesti i to već prije 2 500 godina te je opisan u Hipokratovoj zbirci kao jedina terapijska mjera za liječenje epilepsije. Pet stoljeća kasnije, post kao tretman epileptičkih napadaja dokumentiran je i u Biblijskim spisima gdje se navodi da je Isus izliječio dječaka oboljelog od epilepsije postom i molitvom.

Na pitanje ˝Što je ketogena dijeta?˝ odgovor se čini vrlo jednostavan. Ako ćemo gledati iz perspektive raspodjele makronutrijenata, radi se o prehrani koja je bogata mastima i siromašna ugljikohidratima sa zadovoljavajućim unosom proteina. Međutim, kako se ona sve više prezentira kao dijeta za mršavljenje, važno je naglasiti da je ketogena dijeta, u kontekstu liječenja tvrdokornih epilepsija i drugih poremećaja, …

Ketogena terapija bi se trebala razmotriti za liječenje epilepsije kada dva prikladna antiepileptička lijeka nisu učinkovita ili su prouzrokovala neprihvatljive nuspojave. Ova terapija se pokazala uspješnom u liječenju raznih vrsta epileptičkih napadaja i sindroma, a pokazala se posebno učinkovitom, s visokom stopom odgovora, za sindrom nedostatka transportera glukoze tipa 1, nedostatak piruvat dehidrogenaze, …

Klasična ketogena dijeta se temelji na ketogenom omjeru odnosno omjeru količine masti i količine ugljikohidrata i proteina u gramima. Uglavnom je potreban ketogeni omjer 3:1 za održavanje dobrog stanja ketoze i optimalne kontrole epileptičkih napadaja, iako se učinci mogu postići i s 2:1 ili 4:1 omjerom ovisno o odgovoru pojedinca. Kod 3:1 omjera masti čine 87% ukupnog energetskog unosa dok primjenom 4:1 …

Tim iz ˝Johns Hopkins Hospital˝ u Sjedinjenim Američkim Državama je otkrio da modificirana verzija popularne Atkinsove dijete za mršavljenje može proizvesti prirodnu ketozu i utjecati na epileptičke napadaje. Od 2003. godine provedeno je oko 30 istraživanja koja su sveukupno uključivala oko 400 djece i odraslih, a rezultati su potvrdili da se provedbom MAD mogu postići slični ishodi kao i s tradicionalnim ketogenim dijetama. Osim toga pokazala se lakšom za provedbu i bolje toleriranom…

Ketogene dijete su dizajnirane da uzrokuju metaboličku promjenu u tijelu tj. da natjeraju tijelo da primarno razgrađuje masti za proizvodnju energije. U tom procesu ketonska tijela zamjenjuju glukozu i predstavljaju glavni izvor energije za mozak. Iako se sve dijete temelje na sličnim principima i individualno se prilagođavaju, postoje razlike u protokolima za uvođenje dijete i izračunima potrebnih za provođenje dijete.

Korištenje hranidbenih sondi za potpunu ili djelomičnu enteralnu ketogenu prehranu je indicirano u situacijama kada oralni unos nije moguć zbog određenih zdravstvenih stanja. Može se koristiti i za obogaćivanje prehrane kada oralni unos hrane rezultira psihičkim ili ponašajnim poteškoćama vezanih sa hranjenjem. Također se primjenjuje i kod oboljelih koji već imaju postavljenu hranidbenu sondu te kod oboljelih kojima je za vrijeme provedbe dijete potrebna hranidbena sonda.

Ketogena terapija je putovanje tijekom kojeg se liječenje pojedinca razvija tijekom vremena. Prvih nekoliko tjedana je izazovno s obzirom da je u tijeku učenje i prilagodba na velike promjene u planiranju obroka, kupovini namirnica, mjerenju porcija hrane i metodama kuhanja. K tomu, potreban je odgovoran nadzor, praćenje epileptičkih napadaja i ostalih simptoma te učestala razmjena informacija s timom za ketogene dijete.

Za vrijeme inicijacije dijete postoji rizik razvoja hipoglikemije, acidoze, dehidracije i ketonemije. Djeca koja koriste lijekove koji inhibiraju ugljičnu anhidrazu (na primjer topiramat i zonisamid) mogu imati povećan rizik razvoja pretjerane ketoze i metaboličke acidoze kada započinju s ketogenom dijetom.

Postoji li rizik razvoja nedostatka mikronutrijenata za vrijeme provedbe ketogene terapije? U prošlosti se kod oboljelih koji su provodili ketogenu dijetu nije adekvatno vršilo obogaćivanje prehrane, a razvoj nedostataka mikronutrijenata je primijećen 1979. godine. Tada su objavljena dva znanstvena rada; kod prvog je uočen razvoj optičke neuropatije zbog nedostatka tiamina, a drugo je izvijestilo o smanjenju koštane mase uzrokovane nedostatkom vitamina D.