Poteškoće ponašanja
30. ožujka 2023. u 18:00 h održali smo edukativnu radionicu o poteškoćama ponašanja koju je vodila Suzana Blažević, edukacijski rehabilitator.
U daljnjem tekstu prenosimo sažetak sadržaja radionice.
Kako bi znali što se događa s djetetom sa zdravstvenim tegobama gdje je osnovni problem komunikacija neophodno je odrediti:
- Kronološku dob (broj godina života)
- Razvojnu dob kojom se procjenjuje što je dijete u stanju napraviti i kako dijete funkcionira (uspoređuje se s kronološkom dobi pa tako može biti niža ili viša od kronološke; ako su u pitanju teškoće u razvoju često je zaostajanje u razvoju)
- Razvojnu fazu emocionalnog statusa koju je najvažnije dobro procijeniti kako bi znali potrebe djeteta (svaki čovjek ima osnovne potrebe poput sitosti, topline, zadovoljstva, sna, ali tu je i potreba za moći odnosno kontrolom nečega). Emocionalni razvoj nam govori kako pristupiti djetetu koje je u određenoj fazi emocionalnog razvoja.
Razvojna dob se može povezati s razinom kognitivnog funkcioniranja, a sve navedeno je potrebno kako bi se odredile aktivnosti i zanimacije koje je potrebno usmjeriti prema djetetu kako bi ono bilo aktivno i razvijalo osjećaj moći i kontrole.
Nakon svih procjena dobijemo kronološku uspoređenu s razvojnom, a najviše možemo raditi na području razvojne dobi i aktivnostima koje pripadaju toj dobi.
Komunikacija je osnovna, a ona započinje i prije razvoja govora!
Dakle prvo imamo komunikaciju pa razvoja jezika i tek onda razvoj govora. Za razliku od motoričkog razvoja, ako se preskoči jedan korak u komunikaciji onda imamo manjak u drugim dijelovima.
Ako imamo neverbalno dijete koje ima ispade bilo koje vrste, komunikacija je polazište svega i pored zdravstvenog stanja, problema u odnosima s okolinom i vlastitih osjećaja (ako nisu djeca govoreća ne mogu onda ni verbalizirati svoje osjećaje osobito ako su niže razvojne dobi).
Svaka frustracija gdje nije moguće razumijevanje s okolinom je okidač koji vodi do neželjenih oblika ponašanja.
Ono što je najvažnije u slučaju teškoća ponašanja je DOSLJEDNOST. Dakle, kada dijete ima ispad bilo koje etiologije, važno je da svi jednako postupaju, te ako je netko intervenirao, vrlo je važno da se nitko drugi ne miješa jer dajete sliku da dijete ima izbora, odnosno dijete može birati ili ovaj ili onaj pristup. Kada se ovo ponavlja tada dijete koristi situaciju kao jedino sredstvo kako bi došlo do nečega ili izbjeglo nešto. Kada dijete vidi da ste dosljedni i da nema izbora u trenucima ispada, ponašanje se polako gasi.
Neverbalno dijete bez obzira na nivo razvojne dobi razumije jako dobro neverbalnu komunikaciju, npr. izraze lica, boju glasa, gestovni govor (govor tijela), držanje tijela, pogled…, sve navedeno služi u komunikaciji s djetetom. Ako imamo neverbalno dijete u trenutku ispada ponašanja, važno je ne reagirati, odnosno ne gledati dijete i ne usmjeravati pažnju na njega, koristiti monotoni glas i sl. Dijete će nastaviti sa svojim ponašanjem, no u jednom trenutku ono prekida aktivnosti i provjerava vizualno što je dobilo kao posljedicu tog ponašanja. Taj trenutak kada dijete staje može se iskoristiti za preusmjeravanje pažnje na neku drugu aktivnost, ali ne na onu aktivnost koju je dijete prvo htjelo.
Zašto baš ovaj pristup? Negativne stimulacije imaju iste posljedice kao i pozitivne. Ili će se djetetu nešto zabraniti ili će mu se dati, posljedica je ista. Kada se gura takav stil ponašanja, dijete će ga i više koristiti osobito ako nema posljedica. Kada se dijete u trenutku ispada ”ignorira” tada se i takvo ponašanje počinje gasiti.
Kod djece s razvojnom dobi oko 3 godine, uglavnom se radi na motorici i kretanju. Prisutno je iskustveno učenje, pokušaj-pogreška. Manjak iskustva je često prisutan u djece koja su češće i dulje hospitalizirana, a nedostatak iskustava znači nemogućnost učenja.
Kada se djeci omogući da imaju iskustvo, onda učenje ide puno brže, a ako je prisutan nedostatak iskustva dolazi do frustracija koje vode teškoćama ponašanja.
Prema teškoćama ponašanja vode i komunikacija, zdravstveno stanje, mogućnosti učenja, jačina podražaja podražaja,… itd. Sve to zajedno utječe i uzrokuje moguće smetnje, ali je temelj komunikacija pa čak i u neverbalnom dijelu gdje se mogu raditi čuda.
Digitalna komunikacija je vrlo učinkovita i korisna, ali je i nekada preskočena faza. U pojedinim situacijama, bilo bi dobro prije nje pokušati s nekim drugim oblicima, npr. PECS (engl. Picture Exchange Communication System) tj. sustav komunikacije razmjenom slika.
Zašto PECS? U vrtićima i nižim razredima osnovne škole svi rade i uče pomoću slika. Kod djece s teškoćama u razvoju, poticanjem PECS-a koristimo slike kao pomoćno sredstvo za opisivanje osjećaja, raspoloženja, stanja, želja, … itd.
Kod djece niže razvojne dobi imamo i teže ispade ponašanja i veće, ali jednostavnije potrebe. Slike u trenutku ekscitacije djece, kada ona pogledaju prema onome na koga je ponašanje usmjereno i traže posljedicu tog ponašanja, tumač su stanja samog djeteta i situacije. Kada je dijete ekscitirano ono ne čuje i ne reagira na podražaje okoline. Ako roditelj ima ispad kada i dijete, stvara se područje šuma. Kada se u tom trenutku ubaci slika kao drugi senzorni modul, s dosljednom primjenom izraza lica i kada je ovo stalno u primjeni, dijete mijenja svoje ponašanje. U slučaju da dijete ne reagira na slike onda ostaje digitalna komunikacija.
Važno je naglasiti da svako dijete priča za sebe. Puno stanja i dijagnoza u podlozi za teškoće ponašanja imaju organicitet tj. organske smetnje (poremećaji doživljavanja i ponašanja izazvani najčešće promjenama u korteksu (kori mozga)).
On se lako razlikuje. Ako se radi terapija i nema pomaka u 1-3 mjeseca, ili je negdje je nešto krivo ili je u pitanju organicitet. Tada treba provjeriti nekoliko stvari koje uključuju:
- pristup terapeuta
- doziranost podražaja (ili je preslab ili je prejak)
- stabilnost okruženja (ili je pre podražljivo ili pre mrtvo)
Kada nema pomaka u rehabilitaciji, intervencijom u ova tri područja možemo poboljšati daljnji tijek u većini slučajeva.
Doziranost podražaja, ako nije kako treba, često otežava djetetu da se kontrolira i da bude spremno za učenje. Kada su prethodno stavke provjerene i prikladno podešene i ako i dalje nema pomaka onda je sigurno organicitet u pitanju. I lice djeteta u trenutku ispada odaje puno toga. Ako vidite da dijete pati, ono nema poremećaj ponašanja već je to njegov način iskazivanja boli, nemoći, lošeg subjektivnog osjećaja i sl.
Kada je organicitet u pitanju, izgleda kao da se neki kratki spoj događa, npr. može biti EEG ili sindrom koji nije dijagnosticiran i u sebi nosi takvu sklonost. Kada vidite da je dijete tren prisutno i duhom i tijelom i uživa u aktivnostima, a u drugi tren vidite da ga uhvati ispad i vidite tu patnju, onda budite sigurni da organicitet u pitanju.
Teško je procijeniti koliko djetetu pomagati i koliko intenzivno jer tada može doći do naučene bespomoćnosti tj. dijete tada nema potrebe da radi išta jer ima nekog tko to radi za njega. Ovo nije uvijek nužno loše, ali je djetetu uskraćeno pravo da razvije neke vještine koje će mu koristiti u nekoj dobi.
Dijete može učiti o samopoštovanju i motivirati samog sebe na području izrade situacija koje se ne događaju stvarno pomoću sliko priča, video prikaza i sl. Kada je dijete dobro, socijalne priče i podučavanje vještina su priprema za nepredviđene situacije jer tada dijete ima alat s kojim se može nositi u nepredviđenoj situaciji. Roditelji trebaju biti jako afektivni i atraktivni za zadržavanje pažnje i motivacije. Ovo nema veze s naučenom bespomoćnosti, ali je važno za zadržavanje pažnje djeteta na neku aktivnost koja im je omiljena.
Pored svega što dijete muči imamo i ono što je prirodno i normalno poput potrebe i težnje da se dalje razvija. Svako dijete prolazi što je prirodno i normalno, tu je temperament i ličnost. Neko je dijete uporno neko manje uporno, neko je spremno i voljno raditi, družiti se, prihvaćati nove sadržaje, suprotstavljati se i sl.
Što je veća kronološka dob, a manje razvojna dob potrebno je raditi na praktičnim vještinama ili rutinama. Dijete najbolje uči na temelju rutina. Ponavljajuće aktivnosti koje su sigurne da će se dogoditi svaki dan iznova, te aktivnosti, osim što su ponavljajuće pa dijete može uvježbati određene faze, pružaju i sigurnost, a to je baza za raditi druge stvari.
Kada se nažalost ne može napraviti ništa u napretku, tada je potrebno osigurati da se dijete osjeća sigurno, ugodno i da mu je lijepo na razini na kojoj shvaća da mu je lijepo.
Glas i izraz lica su osnovna sredstva u komunikaciji s djetetom za vrijeme ispada ponašanja. Ponekad je dobro djetetu i dati nagradu da razumije da je bilo dobro. Važno je naglasiti da u situaciji ispada kada se djetetu kaže ne i lice mora reći ne. To ”ne”, ne smije biti intonirano isto kao i ”da” ili ”bravo”. Ono što je najvažnije kada dijete ima ispad ponašanja je da roditelj nema ispad u isto vrijeme.
Pitanja i odgovori prije početka radionice:
Pitanja i odgovori nakon završetka radionice:
